Mit: oblik je samo estetika, a veličina se “pogodi” na oko. Činjenica: oblik i rub određuju koliko realno stane u zdjelu i kako se hrana ponaša pri miješanju i serviranju. Kao netko tko dnevno slaže setove za stol, prvo gledam odnos dubine, promjera i visine ruba, tek onda dizajn.
Mit: veća zdjela je uvijek praktičnija. Činjenica: prevelika zdjela potiče prevelike porcije i čini obrok vizualno “praznim”, osobito kod doručka i deserata. U praksi mjerim korisni volumen (do 1–2 cm ispod ruba), jer “do vrha” nije upotrebljivo bez prolijevanja.
Mit: nizak rub je bolji jer je elegantniji. Činjenica: niski rub otežava miješanje i nošenje, pa je česta pogreška kod zdjela za salate i grickalice koje se dijele. Za svakodnevno korištenje biram rub koji daje oslonac priboru i smanjuje rasipanje pri okretanju sastojaka.
Mit: plitke zdjele za tjesteninu su isto što i duboki tanjuri. Činjenica: plitka zdjela ima širi “pod”, pa umak ostaje uz tjesteninu i lakše se hvata vilicom bez da klizi na rub. Kod odabira pazim da rub bude blago podignut kako bi zadržao umak, ali ne toliko visok da otežava rezanje i serviranje.
Mit: zdjele za umake i dipove mogu biti bilo koje male zdjelice. Činjenica: preniska zdjelica često završava s tragovima umaka po stolu jer se lako zahvati preširoko ili prebrzo. Dobar izbor je mali promjer s umjereno visokim rubom, koji kontrolira uranjanje i olakšava prenošenje na pladnju.
Mit: zdjele za doručak trebaju biti duboke da “sve stane”. Činjenica: previše dubine otežava zahvaćanje žlice i brže hladi sadržaj jer se površina i rub nepotrebno povećaju. Za pahuljice i jogurt preferiram srednju dubinu i zaobljen rub, a za kaše nešto viši rub zbog miješanja.
Mit: zdjele za ramen su samo marketing. Činjenica: ramen traži specifičnu kombinaciju volumena, širine i ruba da bi stali juha, rezanci i dodaci bez prelijevanja. Kao operater gledam da zdjela ima dovoljno široko otvaranje za štapiće ili žlicu, ali i visinu ruba koja drži toplinu i smanjuje prskanje.
Mit: kvadratne zdjele su nepraktične za svakodnevni stol. Činjenica: problem nije oblik, nego pogrešno odabrana veličina i rubovi koji su preoštri ili preplitki. Kvadratne zdjele rade odlično za salate, priloge i grickalice ako imaju blago zaobljene kutove i rub dovoljno visok da “zaključa” sadržaj pri miješanju.
Mit: ovalne zdjele su samo za posluživanje, ne za jelo. Činjenica: oval je vrlo praktičan kad trebate više prostora po dužini, primjerice za salate s većim komadima ili tjestenine s prilozima. U praksi provjeravam stane li ovalna zdjela stabilno na mjesto postavljanja i kako se ponaša pri zahvaćanju uz rub, jer preširok rub smanjuje korisnu površinu.
Mit: zdjela s poklopcem je nepotreban dodatak. Činjenica: poklopac rješava čestu pogrešku prevelikog promjera i preniskog ruba kod spremanja ostataka, jer štiti sadržaj bez prebacivanja u drugu posudu. Biram poklopce koji dobro sjedaju bez pretjeranog pritiska i zdjele koje su dovoljno široke za lako posluživanje, ali ne toliko da zauzimaju sav prostor u hladnjaku.
Mit: zdjele za desert trebaju biti malene i plitke. Činjenica: neki deserti traže visinu (mousse, slojeviti deserti), a drugi širinu (voće, kuglice sladoleda) da se ne gnječe i ne tope prebrzo. Najčešća pogreška je uzeti premali promjer s previsokim rubom, pa se desert teško jede; zato usklađujem oblik s priborom i načinom posluživanja.